Plesna umjetnost Publiku treba educirati od malih nogu, slažu se plesni umjetnici Maša Kolar, Ante Gluščević te Andrea Solomun i Ema Janković iz plesne kompanije &M

‘Teško je održavati umjetnost na visokoj razini ako nema ulaganja u nju, a još teže ako nema publike koja bi je vidjela’, objašnjavaju Andrea Solomun i Ema Janković

 

Tekst: Tina Ozmec-Ban

Plesna umjetnost jača posljednjih nekoliko godina. Vidimo to u otvaranju odsjeka Suvremenog plesa na Akademiji dramskih umjetnosti, sve većem interesu mladih da se upuste u učenje i stvaranje ovog oblika izvedbene umjetnosti, kao i medijskom praćenju problema Zagrebačkog plesnog centra.

Pogoršanjem stanja u državi, plesna umjetnost odlazi na financijske margine. Kako im može pomoći publika i kako se treba utjecati na stvaranje mlađe i educiranije publike rekli su nam Maša Kolar, cijenjena hrvatska koreografkinja i plesačica suvremenog plesa, Ante Gluščević, plesač street dancea te plesni pedagog, te Andrea Solomun i Ema Janković, plesačice i koreografkinje suvremenog plesa koje stoje iza plesne kompanije &M.

 

Kakav je odziv publike na vaše predstave?

 

Maša Kolar: S obzirom na to da ih nemam mnogo, niti ih često igram, predstave su dobro posječene, popunjene.

 

Ante Gluščević: Odziv na predstave je ‘očekivan’, što znači da uvijek možemo očekivati iste ljude koji posjećuju street plesne izvedbe. Pritom mislim i na natjecanja, festivale, platforme, a ne samo kazališne izvedbe. To su obično polaznici, roditelj ili bliži prijatelji plesača i pokoji zalutali gledatelj.

 

&M: Možemo se pohvaliti da kazalište uvijek popunimo. Predstava ‘Prison of Decision’ imala je premijeru prije dvije godine, a izvodi se dandanas i uvijek ima super odziv.

 

Kako i čime privlačite publiku?

 

Maša Kolar: Publiku privlačim aktivnom prisutnošću na nezavisnoj plesnoj sceni i, nadam se, jamstvom neke kvalitete izvedbe.

 

Ante Gluščević: Putem društvenih mreža najvećim dijelom, a kako smo mala grupa, dosta posjetitelja za predstave dozna i usmeno, uglavnom po plesnim studijima.

 

&M: Platforme koje koristimo većinom su Facebook i Instagram, ali i novine i portali. Pokušavamo svaki put novim idejama privući publiku putem nagradnih igara, slikama, videima i sličnim.

 

Koliko je otprilike udio neplesača u publici?

 

Maša Kolar: Iskreno, mislim da neplesača ima 90 posto.

 

Ante Gluščević: Rekao bih oko 70 posto.

 

&M: Našu publiku čine uglavnom neplesači. Teme su svevremenske i jasne te se publika može lako povezati s emocijom koju prenose.

 

Kako bi se mogla razviti navika odlaska na plesne predstave u društvu?

 

Maša Kolar: Navika se može razviti upućenošću, zanimljivim razgovorima, prije i poslije, i adekvatnom pripremom za to što se ide gledati.

 

Ante Gluščević: Sve počinje u školama. Ako škole ne razvijaju duh razumijevanja izvedbenih umjetnosti u djece, teško da će djeca postati odrasli ljudi s navikom posjećivanja plesnih događaja bilo koje vrste.

 

Plesne predstave moraju pokazati veliku dozu ‘atraktivnosti’ ili biti medijski jako popraćene, gurane ‘pod nos’ kao nešto što je u trendu, da bi se u ovom trenutku tome doskočilo s publikom koja nema utkanu naviku posjećivanja plesnih predstava. Međutim, postavlja se pitanje koliko bi zapravo želja za kulturnim uzdizanjem mogla pomoći kada bi se na takav način gradila publika.

 

&M: Trebalo bi krenuti od malih nogu, i to tako da se djecu  vodi na predstave s kojima se mogu povezati na osobnoj razini, a ne samo na predstave s kojima se smatra da bi se trebali povezati. Neizmjerno je važan i konstantan angažman obitelji i edukatora kako bi se kultura cijenila i prepoznala. Ples bi se trebao i odmaknuti od kazališta kao jedine platforme, te bi valjalo organizirati vanjske pozornice, plesati u muzejima ili na ulici te tako zaintrigirati ljude da zapravo kroče u kazališta. Još jedan korak unaprijed, a koji i mi prakticiramo, kolaboracija je više grana umjetnosti – glume, fotografije, filma i ostalih.

 

Koliki utjecaj u tome imaju institucije i mediji?

 

Maša Kolar: Jako velik, gotovo isključiv.

 

Ante Gluščević: Utjecaj je velik ako ne i presudan. Ples ne smije ostati na margini umjetnosti, evaluiran kao aktivnost za cure. Ministarstva moraju evaluirati ples kao prirodan oblik kretanja, nešto što je svakom urođeno. Ne trebaju svi biti plesači, ali ne trebaju niti svi igrati nogomet ili preskakati vijaču ili igrati graničara, što je zapravo još u većini škola opis sata tjelesne i zdravstvene kulture. Višestruko loše poruke koje se daju dječjem umu u plesu nema zato što je ples igra koju skupa mogu igrati curice i dečki.

 

&M: Mislimo da mogu uvelike pomoći time da se ulaže u umjetnike i njihov rad kako ne bi sve stagniralo. Teško je održavati umjetnost na visokoj razini ako nema ulaganja u nju, a još teže ako nema publike koja bi je vidjela.

 

Kakvo je trenutačno stanje plesne scene u Hrvatskoj?

 

Maša Kolar: Samo googlaj slučaj ZPC i sve je jasno.

 

Ante Gluščević: Plesni profesionalizam u Hrvatskoj je prisutan na svakom uglu. Stanje je dobro jer se pojedinci svim silama trude držati ples na nekoj razini, Ako govorimo o financijskoj strukturi, hrvatski ples je na vrlo lošoj razini u usporedbi s inozemnim.

 

&M: Mi stvaramo bez obzira na novac. Radimo na tome da ples učinimo isplativom karijerom makar migrirali u komercijalne vode. Kombiniramo ono što oni žele vidjeti s onim što mi želimo reći i to funkcionira. Napredak je spor, ali je ipak napredak.

 

‘Ne trebaju svi biti plesači, ali ne trebaju niti svi igrati nogomet ili preskakati vijaču ili igrati graničara, što je zapravo još u većini škola opis sata tjelesne i zdravstvene kulture’, objašnjava Ante Gluščević