Poseban prilog – Intervjui sa sedam ključnih novinskih glavnih urednika

DRAŽEN KLARIĆ glavni urednik Večernjeg lista

Političke će se elite naći u velikom problemu nestanu li novine

‘Dočepali smo se snimke u kojoj slovenska strana na nezakonit i korupcijski način pokušava potkupiti suce Arbitražnog suda. Neke su mi tajne službe sjele na mobitel i prisluškivale me, pa sam morao komunicirati dobrim starim fiksnim telefonom ‘

Tekst: Lucija Adžić, Iva Badanjak, Tanja Gojsilović, Ana Imbriovčan

Dražen Klarić nemirno je koračao predavaonicom Fakulteta političkih znanosti, gdje je gostovao u sklopu kolegija Novinska redakcija, prisjećajući se svoje dugogodišnje karijere. Studentske novine Puls, interni radio na Savi, TV Mreža, CCN, zamjenik glavnog urednika Večernjeg lista, osnivanje vlastite televizije Kapital Network, predavanje na fakultetu i povratak u Večernji list. Ovako “nemirno”, kao i njegov stav, izgleda ogoljena karijera tog medijskog profesionalca. Napravivši “puni krug”, od prve ljubavi, televizije, do provratka u – novine. Danas je glavni urednik Večernjeg lista za koji kaže da je njegova najveća ljubav.

 

Prošla je vlada četiri godine radila na medijskoj strategiji, a nije ništa napravljeno. Mislite li vlasti imaju ozbiljne namjere s novinama?

Ono što mogu sa stopostotnom sigurnošću reći jest da političke elite nisu svjesne u kakvom su problemu tiskani mediji, ali što je još gore, nisu svjesni što bi se dogodilo kada bi tiskani mediji nestali. U ovoj količini informacija netko te informacije mora krčiti i mora ih staviti u kontekst, inače će se svi na Facebooku zgražati Todorićevu dugu od 40 milijardi kuna. A svi se zgražaju jer nitko ne zna čitati. Netko je to zalijepio da ljudi komentiraju. Znači netko treba pratiti Agrokor cijelo vrijeme, netko mora razumjeti ekonomiju. Mediji su učinili Hrvatsku boljom, oni su otkrivali sve afere, nisu političari međusobno, to je realnost, to su činjenice. Sad kad maknemo sve na stranu. Jesmo li griješili? Jesmo. Griješimo li? Griješimo, ali u dobroj namjeri.

 

Večernji list poznat je po karikaturama Srećka Puntarića Feliksa. Jeste li ikad, zbog ekonomske situacije,

razmišljali da zamijenite karikature nekim oglasom?

Evo, to mi stvarno nije palo napamet. Meni je on institucija. Jednostavno treba pustiti da se ti ljudi izražavaju. Imaju svoju povijest, obiteljsko i životno iskustvo i žive na području koje je bremenito samo po sebi i puno teških sudbina.

 

Zašto u većini drugih zemalja broj tiskanih izdanja raste, a u nas pada?

Mislim da naše tržište, s obzirom na veličinu, ima previše tiskanih izdanja. Hrvatska ima mnogo dnevnih novina: Slobodna Dalmacija, Jutarnji list, Večernji list, Novi list, Glas Istre, Glas Slavonije, 24sata, Zadarski list, Sportske novosti. To je previše za zemlj koja ima četiri milijuna stanovnika.

 

Vidite li budućnostu premium sadržajima?

Tri sam se godine inatio s tim premium– sadržajem. Bio sam sretan kad su mi rekli da su rezultati bolji od Bildovih. Moja generacija, a pogotovo vaša, nije spremna plaćati sadržaj na internetu, što znači da je bitka izgubljena. Osim dobrih tekstova, moramo ponuditi još nešto što je korisniku korisno, što ga u životu zanima.

 

Zašto ste se odlučili na redizajn? Kako je publika reagirala i je li se isplatilo?

Novine su živo biće. Naša je odluka, još od pojave 24sata, da se Večernji list pomakne prema ozbiljnim novinama. To se i dogodilo, ali naš prijelom je dosad bio tabloidan. Procijenili smo da je vrijeme da prijeđemo na smiren layout. Proces prijelaza trajao je sedam-osam mjeseci. Bilo je poziva čitatelja koji su se žalili na novi dizajn, ali stvarno malo. Prošlo je stvarno iznad svih očekivanja.

 

U srpnju 2015. došli ste do snimke s Arbitražnog suda zbog koje se podigla velika prašina. Kako ste to uspjeli?

Dočepali smo se snimke u kojoj je slovenska strana na nezakonit i korupcijski način pokušava potkupiti suce Arbitražnog suda. Proces objavljivanja razvijao se u dva stadija. U prvom smo izašli s velikom pričom u novinama Gubimo Piranski zaljev – slovenska strana nezakonito potkupila suce. Nastala je velika uzbuna u Vladi. Tek kad je došlo do vrhunca napada na nas, objavili smo snimku. Dok sam je tražio, neke su mi tajne službe sjele na mobitel i prisluškivale me. Znale su da će se u pitanje dovesti i druge odluke Arbitražnog suda ako se dokaže da je korumpiran. Stoga sam morao komunicirati dobrim starim fiksnim telefonom. Zbog ovog pitanja prvi i jedini put sastali su se Karamarko i Milanović i odlučili da će Hrvatska

izaći iz arbitraže. To je priča koja je obilježila ne samo ovu godinu nego posljednjih 20 godina istraživačkog novinarstva u Hrvatskoj. Priču je napisala Sandra Veljković koja je namirisala da se nešto sprema.

 

Uvijek se javlja sumnja je li nam tu snimku dostavila politika i jesu li novinari samo kuriri te da rade u nečijem interesu, ali novinari takvu snimku ne mogu odbiti. Nakon objave, u Sloveniji se digla uzbuna. Slovenski šef tajnih službi dao je ostavku, a ja sam posredovanjem prijatelja, slovenskog novinara, poručio da im kaže da su hrvatske službe zbilja sposobne snimiti ovakve stvari.

 

 

Portali ovise o tisku

Kako gledate na budućnost novina?

U sljedećih se deset godina ne trebamo brinuti, a za poslije nisam siguran. Druge zemlje imaju PDV na novine nula ili tri posto, a samo mi 22 posto. Druge zemlje spašavaju svoje novine jer još jedino u novinskim redakcijama postoje specijalizirani novinari. Danas je samo u redakciji Večernjeg lista u Zagrebu 90 novinara specijalizirano za neko područje. Netko prati samo nogomet, a netko košarku. Zahtjevnije tekstove pišu novinari tiskanih izdanja jer su oni specijalisti u tome. Zamislite da danas, dok smo mi ovdje, nestane Večernji.hr, Jutarnji.hr, 24sata, Novi list i Slobodna Dalmacija. Što bi za pet dana objavljivao cijeli niz portala u Hrvatskoj? Još u ovih pet redakcija postoji oko 500 rudara novinara koji svaki dan traže informacije i pišu ih.

 

Mediji su učinili Hrvatsku boljom, oni su otkrivali sve afere, nisu političari međusobno, to je realnost, to su činjenice. Sad kad maknemo sve na stranu. Jesmo li griješili? Jesmo. Griješimo li? Griješimo, ali u dobroj namjeri