PRESLAGIVANJE SNAGA Svijet se opet suočava s ‘igrama’ geopolitičkih moćnika

Nakon sukoba interesa zbog Ukrajine, nova runda započela je u Siriji, gdje SAD i Rusija podržavaju sukobljene strane i time svojim potezima oživljavaju hladnoratovsku atmosferu

Tekst: Hanan Nanić

hanan.nanic@gmail.com

Tekst: Mihael Gelo

mgelo996@gmail.com

Uz kontinuirane konflikte, ratove i terorističke napade, svijet danas svjedoči intenziviranom naoružavanju, porastu atmosfere straha uz osjećaj “zakuhavanja situacije” na svjetskoj razini. Trenutačna je situacija iznimno pogodna za atmosferu straha, tvrdi Marta Zorko, docentica s odsjeka za međunarodne odnose i sigurnosne studije na Fakultetu političkih znanosti, zato što velike sile izigravaju svoje pozicije moći. Postoji cijeli niz aktera koji nisu državni i koji siju moć i geopolitiku straha na više razina, što je dovelo do promišljanja o svijetu zahvaćenom apokalipsom i kaosom. Navodi kako to uglavnom pogoduje upravo velikim silama koje tako, zbog proizvedenog straha mogu realizirati svoje agende i akcije, a s druge strane pogoduje nedržavnim igračima koji sijanjem straha mogu dobiti dio pozicije moći koji inače u međunarodnoj zajednici ne bi imali.

 

ZAUZIMANJE ULOGA

Prijeti li doista nešto veliko ili je jednostavno riječ o promjeni savezni- štava i nekoj vrsti prirodnog tijeka repolarizacije? Govoreći o glavnim zonama utjecaja, Petar Popović, također docent na katedri međunarodne politike na FPZG-u, smješta početak repolarizacije u međunarodnom sustavu između 2006. i 2009. godine između tri bloka: SAD/EU, Rusija/Euroazija te Kina. “Tada je došlo do dovršetka Putinove ‘privatizacije’ energetskog sektora i postupnog prodora ruskih energetskih divova na istočno i srednjoeuropsko tržište”, ističe Popović. Tako, dok je Rusija širila svoj utjecaj na zapad, proces euroatlantskog širenja nastavio se prema istoku, i u sudaru dviju sila stradala je Ukrajina, navodi Popović i dodaje kako je podijeljena Ukrajina, kao Njemačka nekad, novi hladnoratovski front. Nakon sukoba interesa zbog Ukrajine, nova runda započela je u Siriji gdje SAD i Rusija podržavaju sukobljene strane i time svojim potezima oživljavaju hladnoratovsku atmosferu.

U okruženju Sirije, SAD ima jake saveznike, a to su Izrael, Saudijska Arabija i Turska, međutim njihovi interesi na rješavanju sirijske krize, a i nekih drugih političkih pitanja nerijetko se kose s američkim pa Washington strahuje da će izgubiti primat nad ovim državama u korist Rusije. SAD se stoga trudi obnavljati savezništvo s tim bitnim akterima, aktualna je vijest kako je sklopljen sporazum gdje se navodi da će SAD Izraelu pružiti vojnu pomoć od 38 milijardi dolara. Značajan pak ustupak dobila Turska kojoj se toleriraju napadi na položaje sirijskih Kurda, dosadašnjih američkih saveznika. Ipak, status Turske kao prozapadne zemlje sve više blijedi.

 

TURSKA KAO NOVI IGRAČ

Ta je država geografski i u Europi i u Aziji, te se sve više javlja kao neovisni akter. Uz to, nakon burne godine za njihove odnose, kristalizira se obnova tursko-ruskog prijateljstva. Tu se postavlja pitanje je li riječ o ruskom prikupljanju partnera tzv. Zapada. Ako jest, je li na pomolu neka nova vojna organizacija s Rusijom u središtu? Predsjednik Erdogan vodi mnoge bitke, s jedne strane protiv terorizma i vojne opozicije unutar države, a s druge je akter na vojnom polju u Siriji. Uz to, izbjeglička kriza koja prolazi kroz Tursku posljednjih nekoliko godina, kamen je spoticanja u odnosima s EU-om, zbog različitih stavova i zahtjeva. Nakon neuspjelog pokušaja vojnog puča u srpnju ove godine, predsjednik je ojačao kako svoju poziciju, tako poziciju države u međunarodnim odnosima. “Novopečeno partnerstvo Rusije i Turske brak je iz interesa, nastao u čistoj nuždi”, zaključuje Popović i dodaje kako je nakon općeg procvata koji joj je omogućila globalizacija (zasluživši mjesto u G20), Turska danas u golemim problemima i izvjesnom gospodarskom padu. Trgovinski, Turska ovisi najviše o EU i Rusiji. U vezi sa zaoštravanjem odnosa s EU-om, Popović vidi razloge za dodatno zahladnjenje odnosa u migrantskoj krizi te “uvođenju Erdoganove otvorene diktature nakon neuspjelog puča.” Prema njegovu je mišljenju okretanje Rusiji za Tursku nužno zlo, kako bi gospodarski opstala. S druge strane, u slučaju Rusije, tvrdi kako je za njih svaka prilika za podrivanje NATO-va saveza dobrodošla, ako ne strateški, onda barem psihološki (kao što je upravo slučaj zbližavanja s Turskom).

 

AKUMULACIJA MOĆI

Ipak, zaključuje kako u geopolitičkom i strateškom smislu, od ovog ‘savezništva’ ne treba mnogo očekivati, jer se “glavni sukob vodi u Siriji, a tu Turska i Rusija imaju fundamentalno oprečne stavove”; Turskoj je Assadov režim glavni problem, a Rusima ključni saveznik. Na tragu toga Borna Zgurić, docent s FPZG-a, navodi da je cilj svake države, pogotovo velike i moćne, akumulirati još više moći, što Turska i radi. “No istodobno kako je i Rusija velika sila, to partnerstvo ne mora nužno dugo trajati” jer je u naravi velikih sila da se međusobno konfrontiraju.

Geopolitička igra na Balkanu ne jenjava, nego samo poprima drukčije oblike

Raznovrsne trzavice i prijetnje koje upućuju države i predstavnici naroda u balkanskim zemljama, poput kontroverznih referenduma u entitetu Republika Srpska u Bosni i Hercegovini i jačanja retorike na relaciji Hrvatska – Srbija, u posljednje vrijeme glavne su regionalne teme. U sjeni političke igre na svjetskoj sceni, velika geopolitička igra na Balkanu ne jenjava, nego samo poprima drukčije oblike u različitim razdobljima, navodi Marta Zorko.

Tako interesi sila poput SAD-a, Rusije i Turske nisu novost nego svjedočimo promjeni modaliteta djelovanja, “a današnji interesi i utjecaji vidljivi su prije svega kroz parametre financiranja projekata, ideja ili akcija koji države na ovom prostoru stavljaju u podređeni položaj i potvrđuju politički interes spomenutih sila.”

U slučaju naglih promjena u savezništvima i suparništvima (primjerice nedavno Rusija i Turska), podređene su zemlje u problemu kako se postaviti i na unutarnjem i vanjskom planu, dodaje te zaključuje kako u tom smislu utjecaji EU-a i potencijalno članstvo mogu djelovati kao protuteža i kompas za orijentaciju u geopolitičkom metežu. Ipak, napominje Zorko, ova su neprincipijelna savezništva vrlo često kratkog vijeka, tako i proeuropske silnice gube na svojoj važnosti čim se odnos moći vrati u izvorne okvire. Petar Popović tvrdi kako tradicionalna savezništva postoje, ali su sekundarne važnosti jer se geopolitička struktura promijenila.

“Zapad radi na približavanju Srbije EU kako bi se smanjio ruski utjecaj na tom području; pritom Srbija vodi svoju regionalnu politiku koja uključuje zone utjecaja u BiH (preko Republike Srpske), u Crnoj Gori (preko Srpske Pravoslavne crkve) i na sjeveru Kosova.” Zaključuje kako Srbija s jedne strane uživa pomoć Rusije, s druge se formalno približava EU, te koristeći tu ‘dvostruku’ igru pokušava ostvariti svoje regionalne interese. Popović dodaje kako se Hrvatska ne smije naivno zanositi idejom da zato što je članica EU može riješiti svoje probleme sa Srbijom; “jer taj isti EU će pogaziti sve hrvatske interese kako bi na širem geopolitičkom planu pridobio Srbiju.”