VLADA STRUČNJAKA Političari u izjavama zazivaju tehnokraciju, ali treba li nam ona?

Kod tehnokratskih vlada u sferu političkog odlučivanja uvode se ljudi koje, ma koliki bili eksperti, nisu izabrali birači, nego su najčešće rezultat različitih kompromisa i dogovora ispod stola

Tekst: Matej Sever

Stručnost, reforme i zajedništvo. Bez ideologije, vlada stručnjaka i – domoljublje. Bili su to najvi- še korišteni izrazi u prošla dva izborna ciklusa u Hrvatskoj, gdje su se, u godinu dana, izmijenile dvije vlade. Uz HDZ, Most je kao svojevrsno osvježenje na ustajaloj političkoj sceni Hrvatske koristio upravo takvu retoriku.

“Još smo prije godinu dana počeli razmišljati o vladi koja će biti istinski domoljubna i stručna, a stranačke preferencije stavili smo u drugi plan”, govorio je svojedobno Tomislav Karamarko, a Božo Petrov se sve intenzivnije koristio istim izrazima i usuglašavao s tezama o stručnosti.

No je li riječ o ispraznim floskulama i što, zapravo, vlada stručnjaka, odnosno tehnokratska vlada jest? I kako su takva zazivanja stručnosti doživjeli studenti?

DEUS EX MACHINA

Patrik Posavec, student Fakulteta organizacije i informatike, smatra da stručnost nije glavni kriterij za nekog ministra nego mnogo toga ovisi o karakteru, ambicijama, vezama itd. S druge strane studentica Ekonomskog fakulteta Ariana Kostić smatra da od politike prije svega treba zahtijevati stručnost, a tek onda menadžerske i političke sposobnosti.

Student Fakulteta političkih znanosti Dino Knežević smatra da je važno da ministri dolaze iz pripadajućeg resora te da za funkcioniranje ministarstava nije presudno kakvi su političari jer su odluke pragmatične, a ne političke. A kada se uopće pitanje stručnosti ljudi u vladi nameće u fokus javnosti? U vremenima velikih kriza pojavljuju se zahtjevi za vlade koje će na stranu staviti ideologiju i napraviti sve kako bi upravo oni, kao deus ex machina, spasili ono što “pokvareni” političari nisu mogli.

“Vlada stručnjaka, umjesto političke vlade koju čine članovi stranaka, vlada je koju čine nestranački stručnjaci, najčešće ekonomske struke”, objašnjava Višeslav Raos, docent na Fakultetu političkih znanosti.

Naime, Raos tvrdi da ovakve vlade nastaju u trenucima fiskalne i ekonomske krize. Nadodaje kako, da bi vlada doista bila tehnokratska, u njoj moraju participirati isključivo nestranačke osobe, a to uključuje i nestranačkog premijera, odnosno premijerku.

Ali nekoliko se problema javlja s ovakvim vladama pa je tako prvi svakako dovođenje u pitanje demokratskog legitimiteta. Tako se u sferu političkog odlučivanja uvode ljudi koje, ma koliki oni bili eksperti, nisu izabrali birači, nego su oni najčešće rezultat različitih kompromisa i dogovora ispod stola. Drugi je problem vezan uz odbacivanje ideologije.

“Ne želimo ni lijeve, ni desne”, inzistirao je Petrov.

Međutim, eksperti koji prvi put iskuse politiku kao ministri nekog resora i djeluju prema svojim znanstvenim spoznajama, isto tako djeluju i prema svom ideološkom uvjerenju.

Zelić iz GONG-a smatra da ministarstva i vlada provode određene politike koje su nužno ideološki obojene jer politike nema bez ideologije – zato se i ide na izbore.

TREBA IMATI NOS ZA STRUČNJAKE

Goran Čular, docent na Fakultetu političkih znanosti, smatra da su ministri zapravo “stranački vođe koji koriste svoj politički položaj i iskustvo da bi dobili podršku za određenu javnu politiku i njene ciljeve”.

Čular tvrdi da nije potrebno da na ministarsko mjesto zasjedne stručnjak, nego su potrebni politička pozicija i iskustvo. Smatra da je uloga ministra da “ima nos” i da relativno brzo može odrediti koja je grupa struč- njaka uvjerljivija.

Naravno, znanje i iskustvo u pojedinom području nikako nisu naodmet, ali važno je, kaže Čular, da ako je ministar “potpuno involviran u struku, često mogu prevagnuti neki partikularni interesi, osobni odnosi i ciljevi, a zapravo su potpuno neproduktivni iz aspekta javnoga interesa”.

OKVIR

Stručnost podložna interpretacijama

Goran Čular smatra kako suci kao ministri pravosuđa, liječnici kao ministri zdravstva, generali kao ministri obrane nisu nužno stručni kao ministri. “Jednako tako bi stručnjaci mogli biti i medicinski tehničar kao ministar zdravstva, školski domar kao ministar obrazovanja ili zidar kao ministar graditeljstva” kaže Čular.

Ali postoje primjeri kada su politika i iskustvo u “branši” išli ruku pod ruku. Čular smatra kako su dobri primjeri bivših ministrica Dubravke Jurline Alibegović te Anke Mrak Taritaš. S druge strane to iskustvo može stvoriti i niz neprilika, objašnjava Čular, a kao primjer navodi ministra Ranka Ostojića.