Tekst: Dubravka Glavina

Već je dugo među studentima aktualna parafrazirana narodna izreka da svi putovi nakon hrvatskog fakulteta vode na Hrvatski zavod za zapošljavanje. Tako se ambiciozni, i oni manje ambiciozni studenti, pognutih glava, već razo- čarani, odlaze prijaviti na burzu ili upisuju poslijediplomske specijalističke studije u nadi da taj poraz priznaju godinu ili dvije kasnije. Tih 12,3 posto mladih koji imaju završen fakultet, višu školu ili stručni studij izmučeni sustavom sjedaju na kavu, uzimaju novine i komentiraju kako „država ne valja“ predviđajući besperspektivnu budućnost i tražeći natječaje za fizičke poslove negdje u prostranstvima obećane Europe.

Ipak, većini nije rečeno kako se i europska strategija temelji prije svega na borbi protiv nezaposlenosti mladih, a kako privatni sektor EU zapošljava ljude uglavnom na temelju CV-a, cijeneći gotovo pa jedino pisma preporuke bivših poslodavaca. To možda ne znaju, ali svi su u kući sigurno barem jednom čuli kako bi bilo najbolje da se „uguraju u državnu tvrtku“.

Zaokupljeni tako pesimizmom na koji nas mediji, struktura i neodrživ državni socijalizam prisiljavaju, mi već s 20 godina raspravljamo o ideološkim podjelama. Naivno se damo uvući u priče iz prošlosti kojima nismo svjedočili, reproduciramo milijarde nepotrebnih definicija i podjela da zadovoljimo brojeve u indeksu, tražimo veze u 3. i 4. koljenu dok jednostavno zaboravljamo izaći iz „okvira“ ustaljene hrvatske paradigme bezbrojnih institucija u kojima udarate pečat na papir 40 godina „na sigurnom poslu“, a da ni oni ni vi nakon nekog vremena ne znate zašto.

Studenti tijekom fakulteta trebaju tražiti prakse, slati mailove, volontirati, ulaziti u bezbrojne društvene organizacije, od civilnog sektora do javne uprave…

Oživjeti teoriju u praksi sve kako bismo stekli iskustvo koje daje širinu i hrabrost da budemo optimistični i još k tome inovativni, s najboljim ishodom u kojem se umjesto sna o „državnom uhljebstvu“ odvažimo na vlastitu tvrtku.

Kako da priželjkujemo pozitivnu budućnost kad smo najvažniji stup te iste budućnosti u koju ne vjerujemo. Mislim da je zato ključno da se u studentskoj Hrvatskoj promijeni ona uvriježena premisa Luja XIV. L’Etat c’est moi jer država nisu samo oni, vrijeme je da preuzmemo odgovornost prema svom poslu kao djelomičnom kreatoru bolje perspektive u budućnosti. Država, to smo mi.