SARA KOLAK Kako je skromna Ludbrežanka u kolovozu šokirala svijet

 

‘Sjećam se srednje škole, kada sam na zadnjem satu geografije znala odrijemati kako bi bila spremna za trening’

Tekst: Filip Ožbolt

 

Upetak, 19. kolovoza ove godine, Hrvatska se probudila s petim olimpijskim zlatom. I to s onim koje se najmanje očekivalo, a osvojila ga je Ludbrežanka Sara Kolak, do tada malo poznata hrvatskoj javnosti unatoč velikim uspjesima koje je ostvarila prije penjanja na olimpijsko postolje.

Tih 66,18 metara bilo je dovoljno za olimpijsko zlato i novi hrvatski rekord koji je Sara u 2016. godini popravila za gotovo devet metara. No to već svi znamo. Ono što ne znamo jest gdje je Sara danas, odnosno doznali smo u velikom razgovoru koji je zlatna olimpijka vodila s novinarom Globala.

“Trenutačno sam u svom taboru u Sloveniji. U svojoj rutini. Vratila sam se u svoj ritam. Počeli smo s treninzima, a uz to spavam, odmaram se i rješavam još sto stvari. Kada treba nešto obaviti, idem u Rijeku ili dođem u Zagreb, ovisi o obvezama. Treniram u Celju i tražim vlastitu ravnotežu”, započela je skromna Sara koja je nastavila plodonosnu suradnju sa slovenskim trenerom Andrejom Hajnšekom i nakon Igara. Zlatnu olimpijku veliki uspjesi nisu promijenili.

Dapače, samo su još više očvrsnuli njezin odnos s prijateljima iz djetinjstva.

ZLATO NE MIJENJA ČOVJEKA

“Nisam se promijenila nakon zlata. Trudim se ostati ista. Ipak želim imati dozu ozbiljnosti, stranu odraslog sportaša, ali da se šalim i ostanem ista kao prije velikih uspjeha. Ne želim pametovati i gurati nos gdje mu nije mjesto”, nastavila je zlatna Ludbrežanka podijelivši s nama nekoliko anegdota iz srednje škole koju je polazila u Rijeci.

“Sjećam se srednje škole kada sam na zadnjem satu geografije znala odrijemati kako bi bila spremna za trening. Često sam s jutarnjeg treninga odlazila u školu, ali uvijek me nešto motiviralo da odem u taj Rio. Vizualizirala sam to.”

I tu zapravo počinje velika priča Sare Kolak. Često je autor ovog teksta, koji je zajedno sa Sarom išao u srednju školu, svjedočio njezinoj golemoj želji za nastupom u Riju. Ali ona u gradu Krista Iskupitelja nije samo nastupila.

“Najmlađa sam u svojoj disciplini koja je osvojila olimpijsko zlato. Nakon što sam osvojila broncu na Europskom prvenstvu u Amsterdamu, ljudi su mislili da sam se time zadovoljila i ostvarila svoj maksimum 2016. godine. U Riju je cilj bio finale, no kada čujem takve izjave, u meni proradi doza inata”, podvlači Sara koja je u sebi čvrsto vjerovala u olimpijsko zlato.

“U Riju mi se sve poklopilo. Sjedila sam u busu dok sam putovala na finale i razmišljala o tom zlatu. Ipak je to najveće natjecanje i glava je sve napravila. Ja sam bila spremna i nisam popustila.”

Bez obzira na to, neke se stvari moraju istaknuti. Sara trenira i živi u Celju, uvjeti u Hrvatskoj nisu najbolji, a opet, atletika je bila najplodonosniji hrvatski sport u pojedinačnoj konkurenciji na Igrama u Riju.

“Uvijek se može više. Bilo u sportu ili čemu drugom. Pitanje je samo koliki je to prioritet ljudima u atletici. Ovisi to i o mnogo više faktora, o vodstvu i o sportu, njegovoj popularizaciji, koliko se prati taj sport, mislim da se još mnogo toga može napraviti”, apostrofirala je 21-godišnjakinja nastavivši u svjetlijem tonu.

CILJ JE OSTATI ZDRAV

“Uvijek treba razmišljati pozitivno, na meni je da radim i rezultatima pokazujem koliko sam dobra. Nadam se da će se nešto pokrenuti, a vrijeme će sve pokazati. Voljela bi da se popularizira atletika, sigurna sam da će netko novi iz Hrvatske iskočiti na sljedećim velikim natjecanjima.”

Na tom polju Sara vidi veliki prostor za napredak, a uloga medija u digitalnom dobu nikad nije bila važnija za mlade sportaše.

“Voljela bi da su mediji posvećeniji mladim sportašima i da sportaši znaju da njihov rezultat vrijedi. Fokus bi trebao biti prebačen na mlade jer njima to znači. Zbog škole i druš- tva im je teško uskladiti obveze, i to je kritično razdoblje za njihovu karijeru”, upozorila je atletska junakinja, koja prema Tokiju 2020. godine još ne gleda s velikom pozornošću.

“Mogu samo reći da želim trenirati, biti zdrava, ići korak po korak i raditi na sebi, To mi je jedina želja. Prerano je govoriti o planovima, rezultat će pokazati jer on je mjerilo svega.”

Takvo razmišljanje prouzročila je i ozljeda ramena koja je Saru udaljila od natjecanja u cijeloj 2015. godini. Ipak, sada je sve u redu, a Sara na sve gleda kao na veliku životnu lekciju.

“Jako sam se trudila da vratim rame u funkciju. Na tu ozljedu gledam kao na nešto pozitivno jer sam sazrijela.”

 

 

OKVIR

Nakon Igara sam znala učiti i do pet ujutro

Uz silne sportske obveze, atleti- čarka nije zapostavila niti svoje obrazovanje jer ipak treba misliti i na život nakon sportske karijere.

“Službeno sam treća godina na Poslovnoj akademiji u Rijeci. Poslije Rija sam riješila sve ispite s druge godine. Ostalo mi je mnogo toga, do pet ujutro sam znala biti budna, ali navikla sam na pritisak i jako dobro pod njim funkcioniram. Profesori su mi velika podrška i drago mi je da uz takve ljude mogu napredovati. Želim biti sportašica sa završenim fakultetom”, zaključila je nasmijana junakinja iz Ludbrega.